Novaljski Trijatar 2014.


06. July, 2014. to 17. August, 2014.

8. Novaljski trijatar
06. lipnja .- 17. kolovoza 2014.

Ljetno kino „Hollywood“ 21 h

06.07. JA, TATA

Teatar EXIT
Igra: Rakan Rushaidat
Umjetnički ravnatelj Teatra EXIT: Matko Raguž
Partner predstave: TEATROMAN

JA, TATA! – urnebesna je i dirljiva ispovijed čovjeka bačenog u avanturu donošenja novog života na svijet. Kada ga jednog zimskog dana žena, mašući mu testom za trudnoću ispred nosa, upita: “Dragi, koje je boje trudnoća?”, njegov savršeno uređeni život okreće se naglavačke.
Ako ne znate: “Što to danas znači biti tata?” i “Zašto uopće imamo djecu?”, ako niste sigurni “Kakav porod želite?” ili “Kako izgleda nijemi vrući seks nakon poroda?”, JA, TATA! dat će vam odgovore na sva ta i mnoga druga pitanja. Predstava je namijenjena svima koji tek planiraju postati roditelji, onima koji to ni pod koju cijenu ne žele biti, ali i onima koji roditelji već jesu.
Partner predstave: TEATROMAN

13.07. PARTIJA REMIJA

GD Histrion
Igor Rogina, Donald Lee Coburn
Igraju: Branka Cvitković, Žarko Potočnjak, Leonardo Krakić / Ivica Krakić

Predstava govori o dvoje starijih ljudi, koji se sreću u staračkom domu…
…u svemu onom što nosi ta životna dob i život u takvoj zajednici, u želji da si skrate preostale dane, započinju igrati remi. Ta zabava, isprva, biva razlogom za druženje i smijeh, da bi kasnije prerasla u međusobnu borbu i pravi mali rat. Zapravo, u ovom slučaju, i dramski sukob, u kojem se počinje otkrivati sve ono što ih tišti i boli, a što su potisnuli u sebe…

20.07. THIS CASTING

Teatar Rugantino
Igraju: Mirela Videk,  Iskra Jirsak, Mia Biondić, Ivan Bošnjak, Miran Kurspahić

Živimo u vremenu kad je gotovo svaki segment našeg djelovanja temeljito estradiziran. Lavina reality projekata, retardiranih kvizova, Big Brothera, Farmi, Story supernova ultra điha-điha multitalent show-ova, hrvatska traži zvijezdu, hrvatska traži sebe, hrvatska traži smisao postojanja emisija koje u svojoj bazi imaju selektivni ili eliminacijski koncept, odavno je već preplavila Lijepu našu i ostavila trajne posljedice. Ostavila je pogubnu ideju instant slave, ideju koja je posve neprimjetno, ali istovremeno perfidno izmijenila sustav vrijednosti i razvila kult površnosti. Pristajemo li svjesno na manipulaciju? Pristajemo li na dijaboličnu igru „How low can we(you) go“? Upravo iz ovih premisa rađa se ideja o dijaboličnom castingu za fiktivnu emisiju u kojoj bi se do krajnjih granica testirao očaj i spremnost odabranih da učine sve što se zahtjeva od njih. I sve to uz publiku u živo, koja i sama u jednome trenutku dolazi u poziciju moći, poziciju u kojoj se jasno ocrtava njihova glad za spektaklom, njihova spremnost za kontroliranim sadizmom. A igra manipulacije je promjenjiva, i dok se u jednome trenutku percipira određena pozicija, već u sljedećem slijedi kopernikanski obrat i promjena uloga. Empatija, ako se i pojavi, slučajna je i prolazna. Kroz likove triju djevojaka različitih životnih puteva i sudbina, otvara se prostor za preispitivanje zdravlja jednog društva. Njihove priče, posve različite u početku, u jednom se trenu presijecaju u zajedničkoj točci –na audiciji, u potrazi za angažmanom. Njih tri dijele istu profesiju, naime sve su glumice i istu sudbinu – nezaposlene su, nešto s čime se uistinu mnogi mogu poistovjetiti. I unatoč fasadi koju svaka od njih u početku nosi, ubrzo se naziru pukotine iza kojih izbija očaj koji ih gura u nemilosrdnu borbu za egzistenciju. A orvelijanski „Veliki Brat“ koji upravlja, nadzire i vodi čitavu priču do krajnjih granica, pa i preko njih, odvodi audiciju u domenu apsurda, koristeći spremnost njih, ali i publike da udovolji svakom produkcijskom hiru. Jer okrutno društvo zahtjeva okrutne forme i nema mjesta za slabe i bezvoljne. Beskrupulozni i odvažni s obje strane bit će nagrađeni pljeskom i lovorikama. Kolika je cijena dostojanstva? Koliko smo se spremni podati za malo slave i pristojan život? Ne brinite, nije ni važno, dokle god dovoljno glasno plješćemo budućnost je svijetla.
Odgojili smo društvo promatrača, a ne igrača i vrijeme je da žanjemo plodove.

27.07. HAREM

Teatar Moruzgva
trajanje, 90 min
glume: Petra Dugandžić, Nela Kocsis, Barbara Vicković , Ecija Ojdanić / Nataša Dangubić i Kazuhiro Tamari.
režija i tekst: Ivan Leo Lemo

Riječ je o melodrami s komičnim dijelovima, u kojoj se isprepliću prošlost i sadašnjost žena nakon raspuštanja harema u Topkapi palači 1909. god.

 

redstava je sastavljena od nekoliko priča povezanih nitima sudbine koje pletu svoj uzročno posljedični ćilim kroz živote, kroz kulture, kroz povijesne periode, kroz umove i kroz srca.
Vodi vas, dakle, predstava Harem, u Los Angeles na set porno mjuzikla Arapske noći 2.  slijedeći povijesne dokumente i dnevničke zapise, zavirit ćemo i u harem Topkapi palače u Istanbulu te pokušati oživjeti i rekonstruirati svakodnevicu tih zarobljenica, a posebno jedne robinjice Vlahinjice, otete iz naših krajeva.
Teleportiramo se zatim u ovovremeni londonski korporativni harem pa u beogradski bordel, čak i u dalmatinsku Zagoru gdje nepismene starice komentiraju Sulejmana Veličanstvenog i prisjećaju se priča o turskim osvajanjima koje su slušale u svom djetinjstvu.

Istambul, Dalmatinska Zagora, Los Angeles, London, Beograd … sva ta mjesta povezana su ženskim zajednicama koje se formiraju pod različitim društvenim okolnostima u priči koja traje više od stotinu godina. U svakom kutku svijeta prepoznaju se iste čežnje, slutnja o boljem životu i potraga za mirom koji dolazi s ispunjenjem zaostalih sudbinskih zadataka.
Od povijesnog trenutka raspada posljednjeg harema Otomanskog carstva, pa sve do današnjih dana pratimo sudbine žena u različitim oblicima ženske izolacije.

Harem je melodrama u kojoj se izmjenjuju smijeh i suze, a četiri izvanredne glumice u preko 20 uloga donose emocionalno napetu priču o sudbini, iskupljenju i nesalomljivoj ženskoj snazi.

03.08. , “JA KOJA IMAM NEVINIJE RUKE”

poetska monodrama

izbor tekstova i izvedba: Vesna Tominac Matačić
produkcija: Zagrebački glumački atelje u suradnji s Teatrom &TD Kulture promjene Studentskog centra

Akademik Tonko Maroević o Vesni Parun

„… Ušavši 1947. godine na „velika vrata“ u hrvatsko pjesništvo, Vesna Parun preko šezdeset godina održavala je neprekinuti kontinuitet i nesmiljeni intenzitet neusporedivo osobnoga kreativnoga oglašavanja. Unatoč neospornim priznanjima i često vrlo zdušnom prihvaćanju mjerodavnih znalaca i šire javnosti, njezin put istaknute pjesnikinje bio je prilično trnovit, povremeno (moglo bi se kazati i stalno) pravi „hod na mukama“…“
„… U zreloj fazi svojega stvaranja Vesna Parun… u svojevrsnom (dijalektičkom) obračunu s vlastitom prošlošću učestalo se autokritički odnosila prema lirskom izrazu, smatrajući ga već slabije primjerenim zahtjevima trenutka i potrebama vlastite pune realizacije. U žestokim autobiografskim stranicama stvorila je komplement razmetne satirične i groteskno-humorne stihovne produkcije, dominantne polemičke i parodičke inkantacije. Ali ni u kasnijoj dobi nije sasvim odustala od lirskih, oniričkih ili meditativnih pjesama. Zaokružujući svoj impresivni opus u posljednjem je desetljeću – ili: u novom mileniju, ako vam je draže – Vesna Parun objavila čak tridesetak svezaka raznih motiva i načina, a u neusporedivoj mjeri njezine ekspresivne bujnosti (makar pripitomljena, „krda riječi“) i izvan korica ostaju i tako moćni pjesnički tragovi, kao što su upravo pjesme kojima je počastila časopis „Poezija“…“

T. Maroević. Skladište mješte sklada, V.B.Z., Zagreb, 2010.

10.08. CABARET NA CRNO

GUSTL TEATAR I HRVATSKO KAZALIŠTE PEČUH
Režija: Ivan Goran Vitez
Glume: Robert Ugrina, Asim Ugljen, Petra Težak

Jeste li jedan od 350 tisuća nezaposlenih nesretnika? Možda ste ipak među onih 80 tisuća zaposlenih koji ne pamte kada im je zadnji puta na žiro-račun sjela uplata? Ili ste dio nebrojene gomile koja radi, ali debelo ispod svoje cijene i stupnja školovanja, jer mora se, vremena su teška, ako nećete vi, uzet će nekoga drugoga? Postoji, naravno, i vjerojatnost da pripadate skupini onih koji rade, pritom su i solidno plaćeni, ali se od vas očekuje da cijeli svoj život posvetite poslu, u bilo koje doba dana, u bilo koje doba noći, zdravi ili bolesni. A nije nemoguće niti da ste dio malobrojnih kojima su se karte posložile tako da rade minimalno, plaćeni su grofovski, potpuno nesrazmjerno količini obavljenog posla i svom kapacitetu, ali ako baš niste potpuni sociopat, i u tom ste slučaju u vječnoj sumnji hoće li se kolo sreće već u sljedećem trenutku okrenuti i zbaciti vas sa sedla u prašinu.

Tko ste, da ste – na pravom ste mjestu!  „Cabaret na crno“ ujedno je i tečaj profesionalne orijentacije/prekvalifikacije, čije će vam stručno osoblje slikovito objasniti vaša poziciju na tržištu rada i način kako se pozicionirati bolje. Na vama je samo da se opustite i uživate. Ako vam nešto nije jasno, slobodno pitajte. Ili nam dođite opet.

Premijera: Kazalište Vidra, 19.12.2013.
Premijera u Pečuhu: 18.01.2014.

Posao je, kaže definicija, skup radnih zadaća koje osoba izvršava u zamjenu za plaću. Narodna pak izreka kaže: tko radi, ne boji se gladi. No, također postoji i izreka: pazi što želiš, jer bi ti se moglo i ostvariti. Ono što 350 tisuća nezaposlenih u državi vrlo vjerojatno jedino želi je zaposliti se. Što im eventualno ispunjenje želje donosi? Po svojoj prilici, ulazak u beskonačnu petlju beskrupuloznog iskorištavanja, gaženja radnih i ljudskih prava, mobbinga i, na kraju krajeva, što vam može potvrditi 80 tisuća zaposlenih hrvatskih radnika, neisplaćivanja plaće, one iste iz početne definicije posla. Sintagma “posao-kuća-birtija” kojom smo nekoć opisivali besprizorni život „šljakera“ danas je za mnoge nedosanjani san. Odlaske na posao zamijenili su odlasci u kladionice, zalagaonice i, naravno, birtije u kojima nas u ulozi konobara služe diplomirani pravnici, znanstvenici, učitelji i ini korisnici usluga Zavoda za zapošljavanje.

Ako je čovjek homo faber, ako je posao ono što nas čini ljudima, znači li to da smo manje ljudi kad smo nezaposleni? Je li to zapravo razlog zašto su nam posljednjih godina puna usta “malog čovjeka”? Kako je to biti mali čovjek u zemlji malih ljudi? Koje su nam perspektive? Koliko tu trpi mentalno zdravlje, a koliko obitelj? To su neka od pitanja koja su nas potakla na stvaranje predstave Cabaret Na Crno, satiričnog, tragikomičnog, kabaretskog komada o poslu, i svemu što nam posao znači.

Cabaret Na Crno počinje pričom o tragaču za poslom, nastavlja se epizodama kojima su glavne teme homofobija, ilegalni poslovi: priče o mobingu i korporacijskim intervjuima pri kojima kandidati strepe nad svakom izgovorenom riječi; o teškom životu kradljivaca organa zaposlenih na crno, o korupciji, mafiji, žicarima. Teme kojima smo okruženi svakodnevno, ispričane i glazbeno interpretirane na šaljiv i duhovit način.

17.08. Willy Russell: RITINA ŠKOLA

Kazališna grupa Planet Art
Igraju:  MARKO TORJANAC, NATAŠA JANJIĆ LOKAS

Rita je inteligentna, pametna, britka frizerka koja osjeća da joj u životu nešto nedostaje. Pravdan je toliko rezigniran da mu više ništa ne nedostaje. Ili je bar tako mislio dok nije počeo predavati na večernjem tečaju književnosti.
‘Ritina škola’ Willyja Russella jedna je od najizvođenijih suvremenih komedija u svijetu, a u produkciji Planet Arta adaptirana je za Hrvatsku. Time priča o znanju i obrazovanju postaje još zanimljivija  i intrigantnija, a govori nam o tome što se događa kad se u društvu koje baš ne cijeni znanje pojavi jedna cura koja – ‘želi znati, želi shvatit, želi skužit…!!’?
Što je znanje, zašto je ono uopće potrebno, čemu ono služi, što njime dobivamo… samo su neka od pitanja s kojima se njih dvoje susreću, svaki sa svoje strane katedre, na tečaju književnosti koji postaje sve samo ne običan, kao i njihov odnos…
U ovoj dinamičnoj komediji punoj inteligentnog humora njih se dvoje suočavaju i s vlastitim životima, odlukama i pitanjima, a o nekim lekcijama i pitanjima iz ‘Ritine škole’  gledatelji će sigurno razmišljati i nakon predstave.

 

EVENTI

.